Dvojica
Renomirani riječki autori Aleksandar Tomulić, EFIAP zvanje i Zdenke Vukelić, AFIAP zvanje, postavljaju izložbu fotografija pod nazivom "Dvojica" koja okuplja šezdesetak pretežito crno-bijelih radova.
Fotografije Aleksandra Tomulića, većinom crno-bijele, ogledni su primjeri precizne, čiste fotografije s dominantnom izražajnom ulogom kontrasta svjetla i sjene te se globalno mogu svrstati u dvije tematske skupine, autorovu zaokupljenost pojavnošću geometrijskih formi i odnosa u svakodnevnom životu, kojima pristupa analitički te im, apstrahirajući ih iz konteksta, proširuje značenje, odnosno fascinaciju detaljima fotografske zbilje s ljudskim subjektom u fokusu. Matematički odnosi, racionalizacija čovjekove nazočnosti u urbanom prostoru, sklad ljudske pojavnosti u arhitektonskom kontekstu ogledni su primjer reda i smirenosti na fotografijama na kojima prepoznajemo i neke riječke lokalitete. Vrlo često, matematičke proporcije dobivaju simboličko značenje propitivanja egzistencijalnog smisla. Na fotografijama s ljudskim likom prepoznajemo čovjekovu uronjenost u prolaznost života, antagonizam zbiljske iluzije i banalne stvarnosti ili pak radost djetinjstva, prijateljstva i komunikacije.
Autor Zdenko Vukelić stvarnosti pristupa na fotografski slojevit i složen način, njegovo oko podjednako intenzivno provocira realna organska forma labirinta arhaičnog stubišta, sitan trenutak iz svakodnevice zaustavljen u vremenu, podcrtan kontrastom svjetla i sjene, evokacija rodnog primorskog gradića utisnuta u hladnoću suvremene arhitekture vješto ostvarena kombinacijom tradicionalne fotografske i suvremene tehnike photoshopa.
Vukelić je liričan, svoja unutarnja stanja preslikava u atmosferičnost fotografija, nostalgičan, često sumoran, katkada zloguk, nadasve okupiran crno-bijelim kontrastom.
Međutim, u prijelomnim trenucima, kada treba naglasiti smisao i važnost detalja ili dramatičnost scene (religijska procesija), poseže za bojom suprotstavljajući je crno-bijeloj monokromatici unutar iste fotografije. Vukelić je ujedno i eksperimentator. Naime, nekolicina urbanih prepoznatljivih riječkih prostora na njegovim fotografijama osvanula je u iznenađujućim vizurama kolorističkih multipliciranih razlomljenih ploha, u dojmljivo razigranom dinamičkom stremljenju ka beskonačnoj perspektivi.
Dvojica, Aleksandar Tomulić i Zdenko Vukelić, snažne su fotografske osobnosti različite u autorskom pristupu, a sjedinjene opčinjenošću svjetlom i strašću za fotografiranjem.
Lorna Ivančić Vukelić
I nadovezujući se još jednom mogućom interpretacijom ovih dvaju pristupa u čitanju grada, nastavimo pitanjima: što ih spaja i povezuje u logičnu cjelinu izložbenog programa? što ih razlikuje i razdvaja kao dvije estetske osobnosti te čime su nas zaintrigirali da pogledamo njihovu zajedničku izložbu radova, tako sličnih, a tako različitih? Poveznica koja prožima izložbu i podcrtava njenu cjelovitost jest odabir motiva: riječ je o uličnoj fotografiji, urbanim motivima, gradskim ritmovima, susretima na cesti, prolaznicima… Obojica autora motivirani su gradskim sadržajima, njegovom arhitekturom, ulicom i ljudima. Atmosfere koje ulica nudi proizlaze iz njenih vlastitih ritmova, no isto tako iz načina promatranja i doživljaja viđenog, od nostalgičnih i sjetnih do razigranih i zanosnih.
Vukelić je primarno posvećen arhitekturi, scenografiji grada koju je u stanju ogoliti do jednostavnih i čistih ploha ili pak dinamizirati multipliciranjem istog motiva. Sam motiv ostaje prepoznatljiv i u fokusu, no postprodukcijskom intervencijom i ponavljanjem njegovih detalja dovodi kompoziciju do barokne ispunjenosti. Kompozicije su uglavnom dinamične, pune ritma i pokreta. To postiže na dva načina: grafizmom brojnih linija unakrsno isprepletenih ili dramaturgijom svjetlo-tamnih odnosa. S druge pak strane, neke su kompozicije statične, mirnih ploha i uravnoteženih odnosa. Među njih spadaju i odrazi motiva koje udvostručuje u simetričnu ravnotežu. Sklonost ka takvim vrstama eksperimentiranja rezultira prepoznatljivim autorskim rukopisom.
Tomulić čita ulicu na drugačiji način. U fokusu interesa su mu ljudi, ne nužno prolaznici, već i oni kojima je ulica dom, boravak i svakodnevica. Naglašeno empatičan za socijalnu dimenziju motiva, sam motiv ostavlja da govori svojom tišinom i njenim odjecima u nama. Kao suprotnost tom dokumentu otuđenosti, ritam unose fotografije prolaznika, ubrzanih u koraku ili trku. Užurbanost nam je donijela zaborav, usmjerenost ka cilju od kojeg smo izgubili moć zapažanja za ono što nas okružuje. Tomulić zapaža obje strane ulica. Figura je uvijek ukomponirana u kontekst okruženja i u ravnopravnom je odnosu s njim.
Raspoloženje i atmosfera proizišla iz njihovog odnosa pravi je sadržaj slike. Specifični su kadrovi i rakursi koje pritom bira, otkrivajući nam neku potpuno novu i neobičnu perspektivu, razigranu grafizmima sjena i svjetlosti. Njegova je fotografija dokument, zapis životnog, realitet svih lica ulice.
Jolanda Todorović