Prvi dan
Knjiga postanka: "Prvog dana bi stvorena svjetlost"
Da, mi smo civilizacija svjetlosti. U mnogo čemu nas ona određuje; prostorno, vremenski i egzistencijalno. Naš vizualni perceptivni sustav, na formalnoj razini, uvjetovan je količinom i kvalitetom svjetla. Dakle, svjetlo nas višestruko determinira, ne samo na fizičkoj razini, već značajno oblikuje i naš duhovni habitus. I to sve od Prvog dana - Prvog dana nastajanja ove civilizacije ili Prvog dana našeg rođenja. Svejedno, jer svjetlo je prvo.
I evo nas u prostoru prve samostalne izložbe fotografija Zdenka Vukeliča. U ovoj slikovnoj priči, putem dvadeset fotografija, autor
nam bilježi mističnu snagu svjetla u kolopletu elemenata pažljivo biranih motiva. Vukelić snima samo svjetlo i njemu je prizor po svom sadržajnom inventaru važan, ali nije primaran i jedini koji određuje fotografsku sliku. Još preciznije određenje Vukelićevih fotografskih slika jest simbioza trenutnih svjetlosnih senzacija i permanentnog duhovnog stanja autora. Metafizička ideja svijeta i prostora su in continuo Vukelićeve dnevnosti ili egzistencije.
Većina snimatelja prvenstva no prepoznaju motiv i kao takav im je blizak, drag ili iz nekog razloga potreban i oni ga snimaju. Do te mjere su okupirani i zasićeni sadržajem snimane scene da uopće neosvješćuju osnovna svojstva medija u kojem djeluju i koji trebaju taj snimljeni motiv privesti prostoru kreativne fotografije. Dakle, u svom radu ostaju samo na razini prepoznavanja motiva i za njih sve ostalo odradi tehnika, a da ni sami nisu svjesni kako i zašto.
Vukelićevo stvaranje ima najmanje tri faze ili tri dimenzije. Prva je oduševljenost svjetlosnim slanjima prostora i abijenta kojima se kreće i kao takve "hvata-uzima"u svoj aparat. Nakon ove prve elementarne faze slijedi obrada i stvaranje konačnog slikovnog prizora kakav je pred nama na ovoj izložbi. Treća dimenzija stvaralačkog rada je ustvari sveprisutni Vukelićev duhovni habitus koji u kontinuitetu prožima i prvu inicijalnu fazi i drugu stvaralačku. I polazište i utočište je autor. Vukelić zahvaća motiv širokokutnikom i već time imamo neobičnu perspektivu prikazanog motiva s elementima nadnaravnosti - fotografija Requiem. Karakter oblikovanog svjetla na ovoj fotografiji u potpunom je suglasju s motivom. Crkvica-kapela na groblju je fokusirani simbol i konačnica u sveopćoj dezorjentiranosti današnjice. Dati motiv je plošan, bez detalja i suvišne narativnosli, inače jedne od osobina fotografije. Ods'utnost sadržajnog balasta ovaj motiv svodi na opći pojam, na simbol, na monument kraja, na, gle čuda, bespreglednost vječnosti. Silueta lica crkve i ograde groblja traje u fluidu sfumatovskog zaleđa i nedefiniranog okružja. Ova fotografska slika svojom mističnošću živi tek naslućeni vječni mir. Jutarnji dir sudar je dviju krajnosti - čistog svjetla i krajnjeg mraka; afirmacije i negacije. Sve je crno, sve je mračno, skriveno, nedefinirane. Sunce (četvrti dan stvaranja) je emaniralo sebe na
svog hoda ča kao da opominje i moli hodača da uspori i prvo nađe sebe. lzvarednom hrabrošću Vukelić je ovaj jutarnji prizor snimio na način koji je lišen tradicionalnosli - te bezgranične tehnicističke težnje fotografije da se na snimljenom sadržaju maksimalno iščitaju i najsitnije pojedinosti. Dakle, u nukleusu svoje ideje znao je, i to je napravio, da ne želi jutarnju romantičnu atmosferu gradske šetnice, nego je i grad i čovjeka zasjenio i zacrnio do točke kada to više nije niti Rijeka, niti su hodači Riječani, već ih je sveo na simbol, na univerzalnost.
lznegirao je i grad i čovjeka do provalije kad počinju vrištati svoju egzistencijalnu sudbinu. Samo, ako nije kasno? Sunce ovdje afirmira i daje nadu, a izgleda da nam to i te kako treba. Ili, pak, fotografija Odlazak u noć; snimljena je dužom ekspozicijom baš da proizvede efekt čovjeka u hodu meke i rastopljene forme, čovjeka nestvarna, čovjeka plinovita, čovjeka u nestajanju. Bojim se da to nije puko odlaženje u stvarnu brzoprolazeću noć, bojim se da je to jednosmjerni odlazak. Noć. Ovaj odlazeći i iščezavajući čovjek proizvodi i ostavlja vrlo jasno ocrtanu sjenu sebe od sebe sama na pločniku - putu svog odlaska. Čovjek odlazi!
Vukelić je promišljen autor, simbolički snažan, misaono zahtjevan. On ozbiljnim pristupom s jasnom idejom i krajnjim konceptom
snimljene prizore sapinje u svoj emocionalni i intelektualni svjetonazor i tako oplođene vlastitim bićem podastire javnosti. Snimljeni motiv obrađuje suvremenim alatima dok ne postigne željenu, unaprijed zamišljenu, atmosferu.
Vukelić kao autor kratko djeluje, ali se ipak u tom peri odu profilirao u stvaraoca s jasnim i prepoznatljivim rukopisom.
Borislav Božić