Prvi dan fotografije
Ovo je druga samostalna izložba Zdenka Vukelića i organizirana je u autorovom rodnom gradu.
Za ovu prigodu autor je pridodao nekoliko motiva rodnog Senja riječkoj postavi ove izložbe. Dakle, duh i osnovna ideja prve izložbe ostaju nepromijenjeni samo se povećala količinafotografija.
Knjiga postanka: "Prvog dana bi stvorena svjetlost"
Da, mi smo civilizacija svjetlosti. U mnogo čemu nas ona određuje; prostorno, vremenski i egzistencijalno. Naš vizualni perceptivni sustav, na formalnoj razini, uvjetovan je količinom i kvalitetom svjetla. Dakle, svjetlo nas višestruko determinira, ne samo na fizičkoj razini, več značajno oblikuje i naš duhovni habitus. I to sve od Prvog dana - Prvog dana nastajanja ove civilizacije ili Prvog dana našeg rođenja. Svejedno, jer svjetlo je prvo.
U ovoj slikovnoj priči Zdenka Vukelića, putem dvadeset i nešto fotografija, autor nam bilježi mističnu snagu svjetla u kolopletu elemenata pažljivo biranih motiva. Vukelić snima samo svjetlo i njemu je prizor po svom sadržajnom inventaru važan, ali nije primaran i jedini koji određuje fotografsku sliku. Još preciznije određenje Vukelićevih fotografskih slika jest simbioza trenutnih svjetlosnih senzacija i permanentnog duhovnog stanja autora. Metafizička ideja svijeta i prostora su in continuo Vukelićeve dnevnosti ili egzistencije.
Većina snimatelja prvenstvano prepoznaju motiv i kao takav im je blizak, drag ili iz nekog razloga potreban i oni ga snimaju. Do te mjere su okupirani i zasićeni sadržajem snimane scene da uopće neosvješčuju osnovna svojstva medija u kojem djeluju i koji trebaju taj snimljeni motiv privesti prostoru kreativne fotografije. Dakle, u svom radu ostaju samo na razini prepoznavanja motiva i za njih sve ostalo odradi tehnika, a da ni sami nisu svjesni kako i zašto.
Vukelićevo stvaranje ima najmanje tri faze ili tri dimenzije. Prva je oduševljenost svjetlosnim stanjima prostora i ambijenta kojima se kreče i kao takve "hvata-uzima"u svoj aparat. Nakon ove prve elementarne faze slijedi obrada i stvaranje konačnog slikovnog prizora kakav je pred nama na ovoj izložbi. Treća dimenzija stvaralačkog rada je ustvari sveprisutni Vukelićev duhovni habitus koji u kontinuitetu prožima i prvu inicijalnu fazi i drugu stvaralačku. I polazište i utočište je autor. Vukelić zahvaća motiv širokokutnikom i već time imamo neobičnu perspektivu prikazanog motiva s elementima nadnaravnosti - fotografija Requiem.
Karakter oblikovanog svjetla na ovoj fotografiji u potpunom je suglasju s motivom. Crkvica kapela na groblju je fokusirani simbol i konačnica u sveopćoj dezorjentiranosti današnjice. Dati motiv je plošan, bez detalja i suvišne narativnosti,inače jedne od osobina fotografije. Odsutnost sadržajnog balasta ovaj motiv svodi na opći pojam, na simbol, na monument kraja, na, gle čuda, bespreglednost vječnosti. Silueta lica crkve i ograde groblja traje u fluidu sfumatovskog zaleđa i nedefiniranog okružja. Ova fotografska slika svojom mističnošću živi tek naslućeni vječni mir.
Jutarnji đir sudar je dviju krajnosti - čistog svjetla i krajnjeg mraka; afirmacije i negacije. Sve je crno, sve je mračno, skriveno, nedefinirano. Sunce (četvrti dan stvaranja) je emaniralo sebe na put jutarnjem šetaču. Prostor besciljnog hodača natkriljuju slobodom svoga leta ptice proročice. Izdužena sjena koja žuri ispred svog hodača kao da opominje i moli hodača da uspori i prvo nađe sebe. Izvarednom hrabrošću Vukelić je ovaj jutarnji prizor snimio na način koji je lišen tradicionalnosti - te bezgranične tehnicističke težnje fotografije da se na snimljenom sadržaju maksimalno iščitaju i najsitnije pojedinosti. Dakle, u nukleusu svoje ideje znao je, i to je napravio, da ne želi jutarnju romantičnu atmosferu gradske šetnice, nego je i grad i čovjeka zasjenio i zacrnio do točke kada to više nije niti Rijeka, niti su hodači
Riječani, već ih je sveo na simbol, na univerzalnost. Iznegirao je i grad i čovjeka do provalije kad počinju vrištati svoju egzistencijalnu sudbinu. Samo, ako nije kasno? Sunce ovdje afirmira i daje nadu, a izgleda da nam to i te kako treba. Ili, pak, fotografija Odlazak u noć; snimljena je dužom ekspozicijom baš da proizvede efekt čovjeka u hodu meke i rastopljene forme, čovjeka nestvarna, čovjeka plinovita, čovjeka u nestajanju.
Bojim se da to nije puko odlaženje u stvarnu brzoprolazeču noć, bojim se da je to jednosmjerni odlazak. Ovaj odlazeći i iščezavajući čovjek proizvodi i ostavlja vrlo jasno ocrtanu sjenu sebe od sebe sama na pločniku - putu svog odlaska. Čovjek odlazi!
Vukelić je promišljen autor, simbolički snažan, misaono zahtjevan. On ozbiljnim pristupom s jasnom idejom i krajnjim konceptom snimljene prizore sapinje u svoj emocionalni i intelektualni svjetonazor i tako opločene vlastitim bičem podastire javnosti. Snimljeni motiv obraduje suvremenim alatima dok ne postigne željenu, unaprijed zamišljenu, atmosferu.
Vukelić kao autor kratko djeluje, ali se ipak u tom periodu profilirao u stvaraoca s jasnim i prepoznatljivim rukopisom.
Borislav Božić