Fotografija je medij likovnosti ali i dokumentarnosti, mogućnost je to modernonog vremena koje jest samo uvjetno tako nazvano. Tijekom razvoja fotografskih varijanti odnosno tehnika i tehnologije, materijala pa i pozicije fotografije u pogledu društva ali i likovnih umjetnosti konstantno se mijenja.

Kao pronalazak devetnaestoga stoljeća iako ima onih koji joj pripisuju prapočetke u dalekoj prošlosti ona je iz potpuno dokumentarne evoluirala vremenom u dekorativnu, tehnološkim nedostacima opterećena, prinuđena na koegzistenciju sa slikarskim retušem, sve do one analogne ali sve savršenije u mimezisu stvarnog pa do digitalne i one podložne različitim kompjutorskim adaptacijama i preinakama. Njezina se dokumentarnost i mogućnost multiplikacije a time šire društvene pojavnosti i dostupnosti bilježeći realnu sliku svijeta dijelom već u prošlosti a osobito u recentno doba fotografske produkcije usmjerila vrlo često na dorađivanje,uljepšavanje i manipulaciju slike stvarnosti.Ipak za razliku od dokumentarnih postoje i one umjetničke fotografije.Koliko god taj naziv bio nespretan toliko svojom apstrakcijom daje mogućnosti širine djelovanja.
Predložene fotografije fotografa Zdenka Vukelića već na prvi pogled nižu sijaset asocijacija.Iako to nije jedan opus sažet tehnologijom, motivskim pozivima, dokumentarnošću, tehničkom manipulacijom, to su fotografije koje nasuprotno svojoj heterogenoj predloženoj cjelini imaju jaku notu homogenog emotivnog naboja, podsvjesni poziv ka zanimljivom i skrivenom svijetu zakulisnih rakursa te osobito naglašeno oduševljenje magijom trenutka. Želeći postići osobitu kvalitetu tehnološko tehničkog pristupa fotografskom mediju Zdenko Vukelić nijansira od tek dobrog najbolje.
To najbolje predlaže kao pregled tematskih cjelina koje možemo dalje analizirati spram intervencija na motiv i fotografiju. Koliko iz vlastita osjećanja bira vizure koje intrigiraju oko toliko tim pogledima posvećuje pažnju nakom fotografiranja. Ako bismo u metalnim refleksijama marina, urbanih sekvenci trebali definirati smjer estetskih aspiracija onda bismo mogli naglasiti da te fotografije nose estetski naboj nadrealističkog pristupa. Njihova pak nabujala hinjena mirnoća asocira metafizičkim predstavkama svijeta.U nekima se pak pojavom boje ili kakvog drugog tehnološko umjetničkog dodatka u smjeru naglaska emocije pretpostavlja futuristička fascinacija brzinom i kretnjom. Sažmemo li ove putokaze mogli bismo pristup vizualnom, likovnom, fotografskom definirati avangardnim kontekstom. Avangardim prema zasadama terminološkog značenja iz prve polovice dvadesetog stoljeća ali i recentnim pozicijama predpostavljenih mogućnosti kompjutorske epohe.
U pogledu u vis spram nedostižnih visina ili u dobokom poniranju spotičući se o sjene kotača, obrise prostora i atmosfere, intimističkih bilješki, zasjenjenih volumena prostora, zamagljenih perspektiva Zdenko Vukelić ipak biva određen fascinacijom perspektivnih mogućnosti no obojenih emocijom i trenutnom atmosferom u vrtloženju spirale svjesno ili podsvjesno nedostižnih granica, načinjući kvadraturu kruga kao novu spoznaju sukoba ili harmonije različitog, muškog i ženskog, oblog i oštrog, emotivnog i racionalnog sublimiranog bitka svijeta!
Theodor de Canziani